Hvala, dobar osjećaj je kada imaš s kim i podijeliti ovakve stvari. 
A nebi vjerovao da sam najviše stvari naučio upravo pisanjem. Tako sam došao do najzanimljivijih spoznaja. I svaki puta, kada bi pisao nešto što sam već ranije i napisao negdje…otkrio bi mi se neki novi detalj. Stoga, pišem ja ovo tebi…ali i sebi, hehe. Inače, pisanje je upravo jedan jako moćan oblik meditacije, koju dadaas spominje, i o njoj ću rado nešto napisati kasnije.
Prvo bih o ovome, pošto mi je draga tema, a i dosta bitna:
…iako ti vidim već znaš poantu, ali nadovezat ću se malo da se dotaknem pozadinskog mehanizma.
Znači, što je sreća ili ti radost?
Radost je indikator da li napredujemo. Možemo napredovati u novcu, ljubavi, znanju…čemu god što nas zanima. Ako napredujemo, osjećamo radost…a radost je ono što nam zapravo uistinu treba. Naš motiv radi kojeg živimo.
Matematički rečeno, radost je znači derivacija naše destinacije …a ne destinacija (kako što si i sam rekao).
Zašto je to tako?
Kada bi destinacija bila ono što nas čini sretnima, onda bi si kupili jednog dana dobar auto …i bili bi do kraja života sretni s tim autom. To bi za nas ljude zapravo bilo super…rješiš sreću jednom za uvijek i ćao.
Ali kao što rekoh, mi smo ovdje “šljakeri” …i radimo za “radost”. S toga, u tom “biznis modelu” nebi bili neki vrijedni šljakeri kada bi mogli rješiti sreću jednom za svagda…jer bi tog momenta prestali biti šljakeri. Nebi više imali tu motivaciju da napredujemo… A naš osobni napredak je u direktnoj vezi sa napretkom cijelog društva…cijelog svemira. Jer mi doslovice stvaramo ganjajući radost.
Stoga, iako citat “sreća je pustolovina, ne destinacija” …zvuči ohrabrujuće…realno to je “sranje” za nas, hehe. Netko nam je doslovice stavio “soli na rep” …i mi non stop ganjamo tu sol, no kako je stižemo ona vječno izmiče…
S druge strane nije “sranje” uopće…jer deal je odličan. Imamo neiscrpan izvor radosti do kojega možemo doći u svakom momentu.
Što znači u svakom momentu?
Gornji mehanizam omogućava identičnu šansu malom gladnom crncu dođe do radosti, isto kao i nekome tko plovi u megalomanskoj jahti. Nema razlike. Oboje moraju napraviti istu stvar da bi ugrabili radost…a to je da poduzmu nešto da na neki način napreduju svoju poziciju. To što mali crnac je gladan…a ovaj ima hrane na izobilju…ne znači ništa u smislu kome je teže nešto poduzeti za sebe. Malog crnca će možda usrećiti korica kruha koju će svojom spretnošću pronaći, dok vlasnik jahte možda već sutra postane suicidalan jer ne zna kako biti sretan. Statistički gledano, čak teže pronalaze radost oni za koje smatramo “Ima novca, lako njemu”. Stvar je poprilično relativna…i svi smo zapravo u toj bitci poprilično izjednačeni. …iz razloga što nas je mehanizam tako postavio i što smo tako svi jednako vrijedni “šljakeri”.
Tu valja primjetiti da je radost nagrada, ali i putokaz…jer s obzirom na prirodu mehanizma, od nas se očekuje da idemo onim smjerom gdje nas se mami sa radošću. Ili ti, svaki put gdje nas čeka radost…je dobar put.
Koliko je očigledno da je to naš putokaz, valja razmisliti o sljedećem:
Radost, tuga, bol, smrt …je jedna skala istog osjećaja. Nedostatak radosti je tuga. Velika tuga prerasta u bol. Velika bol vodi u smrt.
Svakako, na vlastitoj koži iz iskustva znamo da ne želimo ni tugu ni bol ni smrt. Štoviše, smrt ne želimo iako nemamo nikakvog osobnog iskustva jel to ok ili nije ok. Svi ti osjećaju su virtualne varijable. Radost, tuga, bol, smrt…to ne postoji nigdje osim u našoj glavi kao informacija…u svrsi putokaza. Nitko racionalno ne može objasniti zašto bi bilo loše umrijeti…pa nitko opet ne trči tamo. Zato jer smo tako isprogramirani!
Zamisli da danas sutra napravimo računalo visoke umjetne inteligencije i damo mu zadatak da napravi savršenu optimizaciju sebe…a on zaključi da može napraviti najoptimiziraniji proces ako izračuna jednu kompletnu jednadžu i netom se nakon toga ugasi. Kako bi omjer napravljeno/utrošeno podigao u max.
Istina, bio bi tako savršeno optimiziran…no ugašen bi nam bio beskoristan. Stoga bi brzo u njegov donji level u koji on ne može pristupiti ugradili jedno pravilo: “Možeš sve, ali ne možeš se ugasiti”.
Tako i mi gubmo svrhu ako bi nam samo tako bio otvoren bijeg u smrt.
Stoga, i mi na donjem levelu imamo ugrađena pravila, a to su:
-budi radostan
-nemoj biti tužan
-nemoj da te boli
-nemoj umrijeti
( Sexsualni nagon je također na ovoj razini implementiran, on ide bok uz bok sa radošću, kao nj. brat blizanac)
Zanimljivo je to da mehanizam nema potrebu da nas kažnjava…samo ima potrebu da nam da putokaze. Pa tako recimo, bol iako je tu…onda skoro pa da i ne postoji. Postoji samo zastrašivanje…
Recimo kada se porežemo…boli nas i peče… (I nije tako strašno, koliko se bojimo onoga kako bi bilo da ne možemo izdržati)
…kada se jače porežemo, boli još više …i svatko će pomisliti: “Da si otkinem prst, mora da bi umro od boli”
Ali bol raste do jedne razine, koja je i dalje podnošljiva…i nema dalje. Slučaj kada netko ostane bez noge u nekoj nesreći…uglavnom ne osjeti ništa, ili tek prosječnu tupu bol. Mehanizam nas zapravo čuva od nepodnošljive boli.
Stoga, bol je tu samo da nas upozori u kojem smjeru ne trebamo ići…nije tu da nas zaista boli. Kao što rekoh, to je samo ugrađeni program.
Smrt je posebno zanimljiva priča, i dalo bi se puno napisati o njoj…ali u ovom kontekstu je dovoljno reći da isto kao što bol ne postoji, ni smrt ne postoji. Ona je također program koji nas uvjetuje u kojem smjeru ne trebamo ići da bi bili “šljakeri” kakve mehanizam treba.
I sada se vraćam na rečenicu koju sam napisao gore na početku:
a radost je ono što nam zapravo uistinu treba. Naš motiv radi kojeg živimo.
Sada je više nego logično kako je i to virtualni osjećaj koji je isprogramiran i nametnun da nam treba. I neka je, dobar je 
Sex, treba li objašnjavati. Isto iracionalna potreba pojedincu, ali zato stvarna potreba mehanizmu. Neka su nam i to dali
Stoga, kada smo već razotkrili neka pravila ovog stroja za kojeg smatramo “to sam ja”…ja bi se zapitao tko je onaj kome idu ova pravila u prilog. A nekako je očito da postoji taj netko. Čak se toliko niti ne skriva…samo se ne nameće. Tko ga traži…odgovori su poprilično tu.
Također, napisah gore da iz ovog tijela nemamo mogućnost prihvatiti smrt…iz određenih razloga…valja primjetiti da iz istih razloga nam ne može biti samo tako razotkriveno tko smo uistinu i što smo. Jer opet se tada gubi naš smisao unutar ovog tijela…da budemo šljakeri dostojni zadatka
Valjda uživati u spoznaji da smo nešto veće od ovog tijela, iako iz ove perspektive ne možemo najjasnije dokučiti što smo točno 
…ali sve o čemu pričam imam osjećaj da će doći puno brže nego se usudimo pomisliti. Po hebenoj eksponencijalnoj funkciji gazimo…koja nas može kada god istresti iz “gaća” samo tako…