D'Hondtova metoda

Ovu metodu koristi 40 zemalja u svijetu.
Što mislite o ovoj metodi.
Jeli po vašem mišljenju najpoštenija.
Kakvih metoda još ima.

Ako nekog zanima napravio sam u excelu da unesete broj glasača stranaka pa vam izbaci broj mandata.

[quote=“kres0”]Jeli po vašem mišljenju najpoštenija.[/quote]Ne znam ima li to veze s poštenjem zbog toga što - kada bi matematički najpoštenija metoda bila moguća, onda različitih metoda valjda ne bi bilo. Tj. svaka metoda, pretpostavljam, donosi neku vrstu nepoštenja.

Sve se svodi na volju Sabora o tome kakva će biti politički krajobraz. Ova metoda, kako kaže Wikipedija ima slijedeće značajke:

  1. blago favorizira velike stranke i koalicije nad raštrkanim malim strankama,

  2. naginje ka tome da dopušta tri velike strane u parlamentu, četiri ako glasači ujednačenije raspodjele svoje glasove između sve četiri stranke,

  3. regionalne strane, kojima je potpora koncentrirana u nekim područjima mogu osvojiti nekolicinu mjesta u parlamentu,

  4. veličina izborne jedinice igra značajnu ulogu.

To znači da je uz nešto inžinjeringa, ova metoda zapravo najpravednija za nas, tj. najbolje odražava naše političko stvarno stanje:

Ad 1. Imamo puno malih stranaka, što je nerealistično, jer to znači da su to manje stranke, a više interesne udruge građana koje imaju nepokolebljive stavove o svega nekoliko političkih pitanja, umjesto zaokružene političke platforme po svim pitanjima bitnima za državu. Favoriziranjem većih strana ili koalicija se te male stranke potiču na to da izgrade zaokruženi politički stav i onda koaliraju ili se udruže s drugim takvim strankama, drugim riječima potiče se razvoj političke scene: učenje postizanja kompromisa u okolini očito sklonoj čvrstom izražavanju partikularnih stavova, te osnaživanje onih inicijativa oko kojih se kroz politički dijalog može okupiti veći broj ljudi. Jednostavno rečeno, potiče se sloga i razgovor.

Ad 2. Kada tražimo u broju glasova (prije primjene metode) četvrtu stranku, vidimo da je kod nas nema. Postoji više nacionalnih stranaka koje se bore poziciju treće. Metoda zahtjeva od tih stranaka da pokažu političku relevantnost, tj. da uspješno oduzmu glasove prvoj i drugoj stranci i tako osiguraju snažnu zastupljenost sve četiri stranke, umjesto samo dvije. Tako su na ovim izborima u borbu za 3. mjesto ušli HSLS i HSS, a da su se koliko-toliko angažirali i zajednički pronašli slabosti u programima prve dvije stranke, mogli su možda povući dovoljno glasova da dobijemo četiri relevantne stranke, što bi po prvi puta stvorilo Sabor u kojem jedna stranka ne bi uvijek i u svakom pitanju mogla računati na stvaranje većine.

Ad 3. Metoda ispravno prepoznaje da “manje stranke” zapravo mogu biti snažne regionalne stranke i priznaje onda pravo takvim homogenim regijama da svoje interese zastupe u parlamentu. Kod nas je očiti primjer da to funkcionira IDS, a HDSSB upravo planira ući u Sabor na temelju toga što misle da Slavonija u ovom trenutku ima objektivno razloga “prkositi se”. Uđu li u parlament, Slavonci će to svoje nezadovoljstvo imati priliku jasno istaknuti. Isto tako, neke zapravo nacionalne stranke, poput HSP-a, odustaju od borbe za treće ili četvrto mjesto na prinicpu opisanom u točki 2 i odlučuju se dobiti snažnu potporu u jednoj ili više izbornih jedinica. HSP je ovdje došao u koliziju s HDSSB-om u Slavoniji, a nisu uspjeli politički dovoljno homogenizirati stavove da se osnaže u još kojoj regiji (v. npr. Dubrovnik).

Ad 4. Pošto veličina izborne jedinice igra značajnu ulogu, onda je inžinjeringom izbornih jedinica važno učiniti dvije stvari:

  • osigurati podjednaku veličinu svih jedinica i
  • osigurati da se politički homogene regije ne rascjepkaju i ne pripoje drugim regijama i tako onemogući izražavanje njihove specifične političke volje (bile su optužbe da je Zagreb rascjepkan tako i priključen na sve krajeve Hrvatske).

Također, uz ovu se metodu, kaže Wikipedija, često upotrebljava i izborni prag - koji je kod nas 5 % glasova. Ovako postavljeni prag igra u našim izborima slijedeću ulogu:

  • ako se u izbornoj jedinici pojavi puno malih stranaka koje ne prolaze prag, onda to jedno (1) mjesto u Saboru ide onoj stranci koja je upravo i za dlaku prešla prag,

  • ako se u jedinici pojavi manji broj stranaka koje prolaze prag, onda stvarni prag bude oko 7 % i izbacuju se sve stranke koje ga ne pređu.

Ova metoda svakako ne odražava stvarnu, proporcionalnu volju onih građana koji su glasali za stranke koje nisu prošle prag, ali se tu tipično radi o tome da su ti građani na državnim političkim izborima smatrali posebno važnim istaknuti svoj specifični stav o jednom ili dva specifična pitanja. Metoda je, međutim, takva da inzistira da građani izražavaju svoje zaokružene političke stavove glasanjem za stranke koje imaju cjelovite političke programe, pa se glasovi onih koji su iskoristili izbore da se izjašnjavaju samo i isključivo o svega nekoliko političkih pitanja njima naprosto naprosto oduzimaju (nisu niti trebali izlaziti na izbore). Osim, ako ipak 5 do 7 posto građana u toj izbornoj jedinici ne misli tako, kada imaju šansu dobiti jedan glas u parlamentu.

Jedina mana ove metode, odn. cijena koju plaćamo, a koju ja nalazim relevantnom je u točki 2 - mi smo uvijek imali dvije jake stranke i nešto sitno između što je bilo takve prirode da je veća od dvije glavne stranke uvijek i po svakom pitanju mogla računati na većinu. Na žalost, često i na dvotrećinsku većinu. Nikada nismo imali parlament s dvije veće i dvije manje, ali dovoljno zastupljene stranke da se osigura nužnost dvije veće stranke da počnu slušati što ona druga govori, a prestanu samo govoriti onoj drugoj kako i što da misli.