O ovoj temi razmišljam već duže vrijeme a i za nas je prilično česta u svakodnevnim situacijama.
Kako podnjeti rad odlaskom u drugi kraj.
Mislim čitam svoje postove po web socijalnim mrežama i opet isto sranje, opet otišao od kuće i nejde.
Bio radio u ZG, ST, i dok imao cimere bilo mi je OK.
Nije ono nešto da sam socijalna osoba ali opet nešto te udari, želiš malo popričati, želiš znati da nisi sam, i eto tu su (uvijek cimeri bili IT-ovci).
Svaki put kad bih uzeo solo stan nastane sranje. Bio kod psihologa u vezi toga, rekao mi mogu me nakljukati ljekovima. Nisam nikad sebe doživljavao kao slabića, ali jebiga…
I što sad, buđenje u 10h, kljukanje antidepresivima, zatim u 00:00h kljukanje tabletama za spavanje.
To im je plan!?
U zadnji mjesec dana koliko sam solo u ZG-u vidim imao sam i više nego par tema (ne samo ovdje) u kojima pokušavam izbaciti taj teret.
Mislim nije sad nešto neobično, znam puno IT-ovaca sa istim problem, jedan se svađao sa svim nadređenima samo da isprovocira otkaz (rekao sam koji mu je, pa što to radiš, sa nama si normalan a njih provociraš gdje stigneš ), drugi je dva dana izdržao i vratio se kući pa putuje na posao.
A treći je lik za uđbenike, dođe u novo mjesto, socijalno se angažira, radi sve po rasporedu, a svaka tri dana napravi reset sustava da bi mogao zaspati…
Četvrti trošio skoro 30% plaće da bi redovito bio kući.
Peti svako malo traži slobodne dane da se makne…
Mislim dođe mi da se pogledam u zrcalo i da si kažem, stari moj, ali nije to za tebe.
Neznam Vi koji se snalazite, prolazite kroz isto, a da Vam je u redu, recite, podjelite svoje mišljenje…