Ne slažem se sa stavom da bi po ovom pitanju država trebala nešto poduzeti.
Naš najveći problem i jest što državu doživljavamo kao kravu-majku koja se mora pobrinuti za svaku stvar nas teladi-djece. Onda završimo sa zakonima s kakvima završimo - iz kojih se zbog prijestupa nekolicine izbacuju mogućnosti i slobode koje smo uživali mi velika većina.
Trebamo se naučiti biti i sami odgovorni, a to znači poduzimati radnje protiv ljudi za koje smatramo da se ponašaju na nesavjestan ili nepošten način, zbog solidarnosti s drugima - svjesni da ako sada sami nismo u problemu po ovoj jednoj stvari, sutra ćemo biti po nekoj drugoj.
Primjerice, svatko tko objavljuje uvjete usluge na nejasan način, nedovoljno istaknut način ili način da je teško doći do cijena i uvjeta, krši neki od zakona koji ovo reguliraju. Takvog treba odmah pismeno upozoriti da to ispravi, prijaviti ga nadležnoj agenciji, odn. inspektoratu. Nema nikakve dvojbe da bi po uvidu, inspektor ovima u pitanju naložio da zadovoljavajuće stvar korigiraju.
Telekomunikacije su stvarno dobro zakonski uređene i poprilično regulirane i tko si da imalo truda mora moći dobiti informaciju koju traži, pa makar poslao e-mail operateru. A ako niti to ne može učiniti, jer nije moguće otkriti tko je operater i koji mu je e-mail, to je definitivno slučaj za HAKOM.
No, sasvim je druga stvar ukoliko mi sami namjerno ignoriramo informaciju koja nam je dostupna jer mislimo da nešto mora koštati puno manje nego što košta, pa se osjećamo prevareni. To nije prevara, već baš suprotno - ucjena s naše strane, jer se ponašamo kao da nam je neko nešto dužan i da moramo imati sve što si zamislimo. To je druga vrsta problema s neshvaćanjem slobode trgovine.
–
Što se tiče ovrha, primijetio sam da ljudi vrlo često kada se osjete “prevareni” ili prevareni reagiraju na način da ne plate dospjele obveze. Srećom, ovršni zakon je napokon omogućio vjerovnicima da se mogu jednostavnije naplatiti. Ovo je ključno za gospodarstvo.
Činjenica da postoje subjekti koji ovo zloupotrebljavaju puštajući lažne ovrhe. Činjenica je postoje odvjetnici i bilježnici koji ne izvršavaju svoje zakonske obveze pravovremenog obaviještavanja. Međutim, problem bi bio ako bi zakonodavac išao ponovo komplicirati i usporavati proces ovrhe zbog ovih, značajno rijeđih, slučajeva zlouporabe. Time nastaju komplicirani zakoni koji postaju sami sebi zapreka, a rad sudova i sustava se usporava.
Tako se, recimo, novinari snebivaju što je Fina izvršila ovrhu na nečijem računu temeljem krivotvorene isprave. U tom slučaju ne treba Fini stavljati na leđa teret dokazivanja svake isprave, jer ovrhe nikada neće biti provedene, već treba imati stroge kazne za krivotvoritelje, tako da se pošalje jasna poruka da će zlonamjernici biti uklonjeni iz društva. A onaj koji je pretrpio štetu zbog kriminalca ili zbog nesavjesnog javnog bilježnika ili odvjetnika treba iz principa istjerati taj mak na konac. Što će nas se više upuštati u “borbe s vjetrenjačama” to će se brže pokazati da to baš i nisu neosvojive vjetrenjače, već više oportunisti i kukavice.
Na žalost, mi reagiramo na način da se ne želimo sukobljavati, već toleriramo kriminalce, pa onda završimo sa zakonima koji svakog tretiraju kao kriminalca, kako bismo isključili mogućnost da do prijevare uopće dođe.
Slično je i s ovim Linićevim predstečajnim nagodbama gdje se pojavilo mišljenje da su fiktivna potraživanja kojima pojedini dužnici varaju u sustavu nagodbe svoje vjerovnike nekako stvar propusta zakona, jer “omogućuje” prijevaru. Prijevara je kazneno djelo i niti jedan zakon je ne omogućuje. Samo je pitanje želimo li imati procedure koje će trajati dugo zbog toga što smatramo svakoga kriminalcem, ili ćemo imati brže procedure koje počivaju na vjerovanju sudionicima, a onda oštre kazne za one za koje se naknadno pokaže da su počinili kazneno djelo prijevare kroz, u ovom slučaju, stvaranje fiktivnih troškova.
Umjesto toga, država bi trebala informirati građane o pravilima igre. Ljudi moraju poznavati procedure.
–
Što se tiče dospjelih potraživanja, svakako je pametnije prvo platiti, pa onda tužiti ili ovršiti, nego ne platiti, pa biti tužen. Primjerice, ja sam nedavno uplatio jedan račun za komunalije na krivi broj računa, jer se društvo razdvojilo u dva društva. Kada mi je slijedeći mjesec došao račun da sam dužan, platio sam još jednom i poslao im dopis da me ili odobre ili izvrše povrat pogrešno uplaćenih sredstava. Dobio sam obavijest da su moja sredstva prenijeli na drugo društvo i sada vidjeti na idućem računu da li će me odobriti. Ako neće, zadržavaju sredstva bez osnove i oni čine kazneno djelo, pa sam ja taj koji mogu postupiti kako hoću.