Eu

Rezolucija Radničke borbe o Europskoj uniji

Ne Europskoj uniji – da ujedinjenoj Europi!

Od svojih prvih početaka borba radnika protiv sistema ugnjetavanja i za ostvarivanje osnovnih prava ne poznaje granice. Ta činjenica ne proizlazi iz proizvoljnih ili sentimentalnih, već iz izrazito konkretnih i praktičnih razloga. Kapitalizam je u svojemu razvoju razbio zatvorenost u nacionalne granice, tradicionalnu usmjerenost na nacionalnu ekonomiju uz konkurenciju sitnih kapitala zamijenio sustavom svjetskog tržišta obilježenim mnoštvom oblika monopolističkog kapitala, te doveo do ranije neviđene razine integriranosti i međuovisnosti svih dijelova svijeta, posebice Europe Razvoj u svakome od spomenutih oblika pojavio se u vidu produbljivanja oblika potlačivanja i izrabljivanja: razbijanje zatvorenosti u nacionalne granice bilo je popraćeno nasiljem i negiranjem prava na samoodređenje potlačenih nacija, daljnji razvoj svjetskog tržišta značio je uništenje perifernih ekonomija, pogoršavanje socijalnog položaja radničke klase, te pojačanu ekonomsku, a time i političku dominaciju malenog broja vodećih imperijalističkih sila. Razvijajući se kao reakcija na navedene procese radnički i antikapitalistički pokret je u svoje temelje ugradio internacionalizam. Budući da je vladavina kapitala internacionalna i otpor njoj se organizirao kao internacionalan, te se nasuprot strategiji kapitala koji u cilju očuvanja svoje vladavine nastoji podijeliti radnike (po nacionalnoj, rasnoj, kulturološkoj, dobnoj, rodnoj, spolnoj osnovi…), temelji na solidarnosti i jedinstvu svih potlačenih. Polazeći od internacionalističkih principa, dosadašnjih dostignuća ostvarenih u kapitalističkom sustavu, te potrebe borbe za novo društveno uređenje koje će se temeljiti na radničkoj vlasti, u radničkom pokretu Europe se već prije gotovo stotinu godina pojavila težnja za europskom federacijom utemeljenoj na ravnopravnosti svih naroda, solidarnosti, maksimalnoj socijalnoj zaštiti, ukidanju eksploatacije i pokretanju proizvodnje od strane samih radnika, te političkoj vlasti radničkih vijeća.

Europska unija ne samo da nije korak prema tome cilju, već mu je direktno suprotstavljena. Kao struktura koja nastaje u okvirima društveno – ekonomskog uređenja zasnovanog na izrabljivanju ona ne može biti nešto drugo osim organa za izrabljivanje. Utemeljena kao ekonomska zajednica, EU je prvenstveno ustrojena kao tvorba za ostvarivanje interesa krupnog europskog kapitala, uključujući i zaštitu od drugih konkurentskih gospodarstava na svjetskom tržištu. Umjesto da predstavlja ravnopravnu zajednicu naroda, EU osigurava potpunu dominacije država koje predstavljaju najveće europske ekonomske sile, čiji se položaj temelji na izrabljivanju nerazvijenih područja, te nadopunjavanju tog ekonomskog izrabljivanja političkim pritiscima. Procesi donošenja političkih odluka prepušteni su uskom sloju oligarhije i birokrata, bez ikakve mogućnosti utjecaja od strane radnog stanovništva. Stvaranje prostora zajedničkog slobodnog tržišta između nerazvijenih i razvijenih zemalja u neravnopravnoj ekonomskoj utakmici, u kojoj najslabije ekonomije ostaju bez gotovo ikakve zaštite, dovodi do daljnjeg propadanja i usporavanja rasta perifernih gospodarstava. Neke od dominantnih država EU se zasnivaju na otvorenoj represiji nad manjinskim narodima i nepriznavanju prava na samoodređenje (primjeri područja Sj. Irske, Baskije, Katalonije), a vanjska politika EU uz to nerijetko implicitno ili eksplicitno podupire slične prakse u drugim dijelovima svijeta (npr. agresorska politika SAD – a i države Izrael). Dominantne članice EU ( Velika Britanija, Njemačka, Francuska), kao i EU u cjelini, provode represivnu politiku prema imigrantima; što uključuje pritvaranja, racije, fizička zlostavljanja od državnog represivnog aparata, zadržavanje u sabirnim centrima, protjerivanja i progone iz zemlje (posebno je poznat slučaj nedavnog progona Roma iz Francuske), nemogućnost ostvarivanja temeljnih prava, poticanje islamofobije, te diskriminiranje drugih kultura i načina života. Koristeći se potlačenim položajem imigranata kapital je u stanju održavati niže razine plaća za ovu skupinu i povećavati svoj profit, ucjenjivati ostale radnike i prijetiti im jeftinijom radnom snagom, kao i poticati i izazivati etničke podjele u svrhu razbijanja radničkog pokreta. Ekonomska i socijalna politika EU je otvoreno proturadnička i u službi krupnoga kapitala, što se između ostaloga vidi i u podupiranju mjera protiv recesije koje se sastoje u otvaranju novih prostora kapitalu, te mjerama štednje usmjerenima prema smanjivanju plaća i socijalnih prava, ulaganja u zdravstvo i školstvo, te napadu na standard radnog stanovništva; umjesto udara na profite vladajuće klase.

Nasuprot kičastoj propagandi Vlade, oporbe i zavisnih medija, Europska unija je tvorba utemeljena na izrabljivanju radnika i vladavini krupnoga kapitala, potlačivanju jednih i dominaciji drugih naroda, represiji nad manjinskim skupinama, te dodatnom upropaštavanju nerazvijenih zemalja. Stoga Radnička borba poziva svoje članove, simpatizere, radnike, studente, nezaposlene i umirovljenike da u znak protivljenja EU i principima na kojima funkcionira prilikom raspisivanja referenduma o pristupanju glasaju protiv pristupanja Hrvatske.

Za radnike u Hrvatskoj ne postoji nikakva suštinska razlika između stanja u Hrvatskoj kakvo je sada i stanja kakvo će biti nakon što uđe u Europsku uniju. Ako i ne uđe u EU Hrvatska će ostati nerazvijena zemlja s položajem ekonomske kolonije, ovisna o volji imperijalističkih vladara EU. Također, radnici u Hrvatskoj imaju svoje ogorčene neprijatelje upravo u vidu hrvatskih vlasnika kapitala i hrvatskih političara; iskustvo nas uči da nema nikakvog razloga za vjerovati da su oni naklonjeniji radnicima od europskih kapitalista i europskih političara. Nasuprot malograđanskim političkim teorijama koje se temelje na mitovima o izabranom narodu, šovinizmu, te primitivizmu nije moguće vratiti ekonomski razvoj unazad, na temelju želja i nekoliko političkih mjera istrgnuti zemlju iz mreže odnosa u kojima se pojavljuje kao ekonomska kolonija, te stvoriti autarkičnu nacionalnu ekonomiju svojstvenu 19.st. u kojoj će povrh toga radnici biti zadovoljni, a profiti očuvani. Jedina alternativa dvjema u suštini identičnim stanjima (sadašnja situacija i Hrvatska u EU) jest borba protiv postojećeg društvenog i ekonomskog poretka, te borba za ostvarivanje temeljnih interesa radne populacije. Rješenje se ne sastoji u nazadnom bježanju od dosegnute razine međunarodne povezanosti, nego u promjeni društvenog i ekonomskog konteksta u kojemu se ona pojavljuje. Obilježja EU ne proizlaze iz činjenice što je ona zajednica europskih naroda, nego iz činjenice što je ona tvorba koja predstavlja interese kapitala. Jedini istinski saveznik hrvatskih radnika u borbi za ostvarenje njihovih interesa su napredni europski radnici, posvećeni borbi protiv diktature kapitala, represije nad manjinskim skupinama, te nacionalnog potlačivanja. Jedan od osnovnih oblika borbe treba predstavljati zajednička mobilizacija protiv proturadničkih mjera štednje: osnovni imperativ je što čvršće povezivanje hrvatskih i ostalih europskih radnika u cilju pripremanja napada na vladajući europski krupni kapital. U perspektivi ovoga europskog radničkog jedinstva prirodno se pojavljuje cilj zacrtan na početku – europska federacija koja će se temeljiti na demokratskoj kontroli nad ekonomskim procesima uz ukidanje vladavine kapitala i logike profita, solidarnosti i pomoći razvijenih područja nerazvijenima, punom poštivanju prava na samoodređenje i ravnopravnosti svih naroda, preuzimanju kontrole nad proizvodnjom od strane samih radnika, te vlasti radničkih vijeća. Tek tada će pojam „ujedinjena Europa“ prestati biti prazna floskula kojom se prikriva sistem ugnjetavanja i dobiti realan sadržaj.

Radnička borba

Istina, ako Hrvatska ne uđe u EU, neće biti ništa bolje. Dapače, bit će lošije.
Koja je korist od ostanka izvan EU, ako ćemo svejedno biti “nerazvijena zemlja s položajem ekonomske kolonije, ovisna o volji imperijalističkih vladara EU”?

Da, jedino interesi krupnog kapitala par najjačih europskih zemalja mogu stvarati europsku zajednicu. Nikako marksistička laprdanja o svjetskoj revoluciji.

Ovo mi nije jasno. Kako će se hrvatski i ostali europski radnici čvršće povezati ako ostanu razdvojeni? Nije li bolje da budemo svi zajedno u istim govnima nego da svatko proždire svoju kantu govana?

BTW, prije devet dana sam doputovao iz EU (konkretno, iz Češke) u Hrvatsku.
Prvo sam iz Češke prešao u Njemačku. Da nisam tim putem prolazio dok Češka nije bila u EU, ne bih ni znao gdje je nekada bio granični prijelaz.
Pri prelasku iz Njemačke u Austriju, preko granice sam projurio 150 km/h. Nema nikakvog traga da je tu ikada bio granični prijelaz.
Na prijelazu iz Austrije u Sloveniju, opet su jedini znak da prelazim preko granice male plave ploče s natpisima “Republika ova”, “Republika ona”. Jebemu, granice hrvatskih županija su puno bolje i strože označene nego međudržavne granice u EU.

I onda dolazim na slovensko-hrvatsku granicu. Osjećam se kao da sam se vratio u 80-te. Prvo stani na Njihovoj granici, vadi putovnice… Onda stani na Našoj granici, vadi putovnice, kontrola… I onda treće zaustavljanje - carina. Imamo li što, nemamo, kako ne kad imamo pretrpan auto, to su samo igračke za djecu… Ja samo čekam hoće li me netko pitati za 500 dinara depozita. Jeben ti željeznu zavjesu!

Od Češke do Slovenije nikoga nije briga što vozimo iz jedne države u drugu. Pri ulasku u Hrvatsku opalili bi nam žestoku carinu da su pogledali što stvarno vozimo.
Kroz EU se vozimo kao ljudi, u Hrvatsku ulazimo kao kriminalci.

Eto, za mene kao malog čovjeka neopterećenog ni marksizmom ni nacionalizmom, to je Europska unija i Hrvatska izvan nje…

Biti u EU je loše. Biti izvan EU je gore.

A da će se neulaskom u EU popraviti položaj hrvatskih radnika - neće.


Copyright © 2020 WM Forum - AboutContact - Sponsored by: Mydataknox & Webmaster.Ninja