Ovdje ste otvorili puno tema.
Prvo, što se tiče “razine komentara” po pojedinim portalima. Ona nije značajno različita od razine bilo kojeg diskursa na internetu. Može se primjetiti da zapravo isključivo moderatori određuju za razinu razgovora na pojedinom web-mjestu, u smislu da će na mjestu prepuštenom sebi, razina razgovora ući u stanje slobodnog pada.
Što je uzrok tome, po mome sudu?
Svojedobno je bio slučaj da su po Googleovim internetskim newsgrupama internauti “rasčetvorili” nekog odvjetnika. Ne sjećam se više što je bilo - frajer se je bavio nekim nepopularnim djelatnostima po internetu koje je zajednica smatrala suprotnima duhu interneta, valjda. Štogod. Kako bilo, frajer je lijepo dignuo tužbu, sudskim nalogom od Googlea dobio imena ljudi koji su ga rastezali po internetu i sve ih utužio. To je konsterniralo zajednicu, koja je do tada bila uvjerena da je internet anonimno mjesto, virtualni svijet u kojem se “ne računa” što činiš, jer - pošto je to virtualan svijet - zapravo ništa stvarnoga ne možeš učiniti.
Međutim, to stvarno nije točno, čemu svjedočimo kada vidimo internetski bullying koji otjera djecu u samoubojstvo. Nikada još nije bilo efikasnijeg medija da se nekome stvarno i objektivno našteti posredstvom klevete, laganja, ogovaranja i sl.
Odakle, onda, ljudima taj osjećaj da su stvari na internetu ipak dopuštenije? Točnije, taj manjak inhibicija koji nam dopušta reći stvari koje se nikada ne bismo usudili reći u lice. Svi smo to doživjeli – da napišemo po forumima nešto puno grublje i izravnije nego bismo to čini u izravnom saobraćanju?
Stvar dolazi odatle što riječi zapravo čine tek jedan dio informacija koje razmjenjujemo u komunikaciji s drugim. Stvarno postoji bogatstvo informacija, i povrh onih koje nadomještamo smileićima, koje podsvjesno prihvaćamo i obrađujemo. I upravo te informacije su ključne za ponašanje. Naime, podsvjesno obrađene informacije izravno utječu na naše emotivno stanje (svijest obično služi tome da blokira informacije kako ne bi došle do podsvijesti, a dobar primjer tog mehanizma, koliko znam, je laskanje, kojeg svijest ne može blokirati, što ima za posljedicu da se uvijek osjećamo dobro i polaskano kada primimo kompliment i to ne možemo spriječiti, ma kakva situacija i okolnost bila). Naše emotivno stanje je ono koje određuje naše postupke - ako sugovornik pati, tu informaciju primamo podsvjesno i u nama se javljaju slične emocije, što nas spriječava da produbljujemo njegovu patnju – jer patimo i sami. To je empatija. Ona je uvjetovana evolucijski i razlog je zašto iste vrste rijetko kada ozljeđuju pripadnike svoje vrste. To je razlog zašto u ratu preko 90 % boraca puca u zrak i uokolo, i razlog zašto su moderne vojske prešle s masovnih na specijalizirane u kojima se korištenjem Pavlovljevog refleksa (dresure) postiže da vojnik može pucati i funkcionirati u okolnostima koje su protivne prirodnoj uvjetovanosti.
Tko nema ovu vrstu “emotivne povratne veze”? Nemaju je sociopati. I tko još? Ljudi koji s drugim ljudima komuniciraju isključivo pisanim putem, čime se sve druge informacije filtriraju. A internet je daleko različit od nekadašnjih pisama koje su ljudi možda izmjenjivali jednom mjesečno. Na forumima mi vodimo konverzaciju praktički u realnom vremenu.
Jednostavno rečeno - komentirajući članke po novinama, koji nas razljute, funkcioniramo bez inhibicijskog mehanizma i ponašamo se kao sociopati.
I slično kao sociopati, umjesto emocija, za inhibiciju naših reakcija moramo koristiti intelekt. Što činimo jedino ako smo motivirani. Npr. ako želimo trajnije sudjelovati na nekom moderiranom forumu.
Dakle, razinu komentara po portalima za sada može održavati jedino moderiranje, pri čemu se moderatora može zamišljati kao svojevrsnog psihološkog higijeničara u razredu sociopata.
Što se medija tiče, poznato je i stvarno općeprihvaćeno da su mediji u Hrvata uništeni u svakom profesionalnom pogledu. Zapravo, novinari više ne postoje ili su vrlo rijetki - na poslove novinara se zapošljavaju ljudi bez ikakvog znanja ili iskustva ili razumjevanja. Slično je i s drugim vezanim strukama, poput, recimo, lektora koje se praktički više ne koristi ili se lektoriranje prepušta nekome s kvalifikacijama srednje jezične škole. To je sve na tragu spirale propadanja znanja i stručnosti u kojoj se država nalazi.
Razlozi zašto je takva situacija u novinama su priča za sebe. Dovoljno je reći da je u zapadnim medijima teško naći portale (lijeve ili desne političke orjentacije) koji na vrhu stranice imaju vrijest o 10.000 mrtvih, a na dnu cice i guzice. To pokazuje da su novinske kuće posve pogubljenje.
Što se slobode komentiranja tiče - treba razlikovati portal od medija. Nije svaki portal medij. Mediji imaju posebnu ulogu u društvu i dok je mogućnost “komentiranja” na njima zapravo stvar eksperimenta i razvoja medija, ako komentiranje postoji, ono bi ipak trebalo biti omogućeno u duhu pluralizma.
A što se ovog recentnog zatvarnja komentara po nekim portalima tiče, tu se uopće ne radi o “niskim komentarima”, već se radi o jednoj histeriji i šizofreničnoj reakciji društva koje sada po prvi puta doživljava izravnu demokraciju, tj. situaciju u kojoj narod vlasti oduzima vlast i preuzima je izravno, što je ultimativni demokratski mehanizam, koji iskustveno nije spoznao niti jedan danas živući čovjek u Hrvatskoj, ako isključimo referendum o neovisnosti kojeg se jedan broj ljudi niti ne sjećaa, a i koji se je dešavao u posve drugim okolnostima, s posve drugačijom motivacijom.
Na to treba dodati da se ovo dešava u posve novoj okolini EU-a, gdje isto tako puno toga ne razumijemo. Da smo u pluralnom i demokratskom smislu još vrlo nezreli, itd.
