meni se u snu dva puta desilo, ima od tad nekih 6-7 godina, ja sam jednom dreknuo ko konj i baš se usro i nisam smio nastavit spavat i dugo poslije buđenja mi je ostao osjećaj da ne neko u sobi. U snu se odvajam od sebe i letim iznad sebe i vidim sebe kako spavam u krevetu i kao da sam povezan sa nečim za tijelo, a u ćošku sobe kao da čuči neko i sve to posmatra onako bez riječi. Sad davno je bilo pa sam i zaboravio dosta toga, samo se sjećam da je prisustvo te osobe bilo tako stvarno kao i san i da sam se ustrao kako sam se krenuo udaljavati od tijela pa sam odlučio da se vratim u tijelo i tu sam se probudio. Drugi put se slično desilo, samo sam spavao sa ženom i ležao na stomaku i opet sam se usrao kad sam se krenuo udaljavat od tijela pa sam se vratio i ušao u stomak. Krenuo sam da se probudim i nisam mogao da otvorim oči i bukvalno sam rukama jako povukao kapke da se otvore. Htio sam da vrištim baš ko djevojčurak kakav ali glasa nisam ima, a na mjestu u stomaku đe sam se vrno u sebe me toliko peklo da je to nevjerovatno. I bukvalno je trebalo par minuta da mogu da progovorim i kažem ženi da me zagrli (da toliko sam se usro).
Uglavnom nisam do tada nikad ni čuo za astralnu projekciju pa sam malo poslije čitao o tome. Uglavnom zanimljiva tema i strašno je poprilično gledat sam sebe dok spavaš. Nebitno da li je to astralna projekcija ili sami san ili šta god, uglavnom baš neobično iskustvo. Poslije sam čitao o ovoj tematici i prilično je zanimljivo da mnogi koji osjećaju kada dožive astralnu projekciju prisustvo nekog entiteta (valjda se tako zove) i to je kao neki lični astralni vodič. Sjećam se da sam neđe čitao i da se većina probudi kad se krene previše udaljavat od tijela jer se uplaši (ili kad ta neka veza, nit sa tjelom postane slabija, da se uplaši i da ne uspije da se ne probudi). ko uspije da ga strah ne probudi kažu ako se dobro sjećam da su mogućnosti sna nevjerovatne. Uglavnom ima razlike između lucidnog sna i ovakve astralne projekcije, sad sam poprilično zaboravio razlike ali ih eto ima
a u zadnjih par godina baš rijetko sanjam ič
Vjeruj mi, još luđe je kad završiš u astralu iz meditacije, bez da si uopće zaspao.
Ja kada sam si to otvorio, onda sam imao često spontane projekcije i iz sna…ali većinom sam pokušavao kroz meditaciju do toga doći.
Kada kroz meditaciju dođeš do AP, onda nema momenta kada je svijest prestala biti budna. Sve je kontinuirano, cijelo vrijeme si u svojoj glavi…i odjednom dobiješ sposobnost odšetati izvan tijela. Crazy as fuck.
Suditi iz te precepcije manjak realnosti u astralu je praktički nemoguće…jer ono, točno tamo si gdje si maloprije bio “normalan” i nema baš nikakve bitne razlike. Samo si sada duh oslobođen tijela xd.
S druge strane, svaki san je isto realan ako se sudi iz perspektive sanjača. Tako da zahebana igra za donositi ikakve zaključke.
Caka je u tome što i kroz meditaciju svijest zapravo dođe do dubokog transa…pa bi mogli reći “da je svijest počela sanjati” …iako smo mi cijelo vrijeme svjesni sebe.
Naravno, to sanjanje (astral) je puno luđe od običnog sna …ako ćemo to uopće zvati sanjanje.
Mnogi će astralne projekcije kritizirati upravo na način: “Ma to je samo malo drugačija vrsta sanjanja”.
I ja se sa time zapravo u potpunosti slažem, samo volim nadodati na to: “I ovo što smatramo pravom realnosti, također je samo jedna vrsta sanjanja.”
San je nešto najsličnije što imamo ovoj realnosti, i nikako to ne smijemo banalizirati. A banalizira se…
Moja svaka projekcija je trajala malo duže nego prethodna.
Prve su tako trajale svega par sekundi…ono tri četiri sekunde…pa 10 , 15 …20 sec…raslo je
Mogao sam nakon nekog vremena baš dosta lutati, ali što sam duže bio vani, to su mi mutnija sjećanja bila.
Kasnije kada sam baš produžio i na nekoliko minuta, sjećao bi se dosta dobro početka projekcije…pa onda sredina bi mi bila mutna u sjećanju…pa mrak. (Onaj pravi mrak, kao na “dobro” pijanstvo xd)
Takve projekcije su i završavale tako što bi zaspao i tek ujutro se budio i rekonstruirao što se dešavalo.
Takve su mi onda postajale i manje stvarnima, jer do jutra bi sve na neki način ličilo na san.
Tako da su mi najbolje bile one koje nisu bile predugačke i nakon kojih sam se momentalno osvještavao unutar tijela.
Nisam radio nikakva čuda…ali bilo je svakako jako zanimljivo. Baš je bilo kao zaviriti u paralelnu realnost.
Jedan intimnio dio…sreo sam jednom neku curu koja me samo pogledala u oči i ja sam svršio, hehe. (Valjda ne čitaju mala djeca ovo xd). I to je bio pravi orgazam, sudeći po mojim pravim boksericama.
Bilo je baš baš intrigantno iskustvo…a kasnije sam čitao da u astralu postoje bića koja kradu našu seksualnu energiju, hehe.
Zapravo, zanimljivo da dosta toga što sam pročitao o astralu se poklapalo sa mojim iskustvima…
Moj najveći benefit od astralnih iskustava?
Osim što je bilo zabavno, mogu reći da me potaklo da se zapitam neka pitanja o ovoj realnosti …i da mi se i sada čini da sam tada dobio užasno dobar trag. Koji još uvijek slijedim…
Kako god ko hoće nek zove ali prilično je zanimljiva tematika. A onaj čoek biće što čuči pored peći i gleda me mi je ostao baš u sjećanju. Neđe oko 5 ujutru sam se probudui tada bio i znam da sam se u 7 ujutro sa prozora đe sam čadio okrećao da vidim jel to još u sobi. Dešavalo mi se često neka sranja i grozote da sanjam pa budem pod utiskom, ali prođe to brzo i nikad nisam osjetio poslije buđenja prisustvo nikakvo, ničega.
Nikad nisam meditirao i pokušavao meditirat, nemam živaca za to. Prvi put kad mi se desilo znam samo da sam bio umoran a nisam mogao zaspati i onda je nešta zaspalo a nešta što treba zaspati nije, to je najbolji način da opišem stanje tijela duha mozga, čega god.
Jesi li ti imao osjećaj da je neko tu ili vidio nekoga tu? Sjećam se kad sam čitao da mnogi spominju nekog astralnog vodiča pa sam ja ono što je čučalo kod peći sa tim posvetio. jel si imao neki ko konac nit ili nešta što je povezivalo tebe spavača i letećeg tebe?
Hebate, imao sam skoro tocno ovog lika iz filma, haha. Mogu ti reci da me film dobro ježio…
Znaci moj lik je bio u nekom kaputu sa crnom kapuljacom preko glave. I imao je kao neke šavove preko usta i baš je onako izgledao kao neka spodoba demonska. Stajao je na vratima sobe i piljio u mene. Ja sam se motivirao u glavi “to je iluzija, to je iluzija…budi hrabar…”
Pojavio mi se samo kod prve projekcije, koja je valjda toliko i trajala da sam njega ugledao…
Kasnije ga nije bilo, i nisam tome pridodavao neku pažnju…smatrao sam to da je moj strah prilikom prvog izlaska kreirao neku strašnu iluziju…
Nego, kad razmisliš koliko može biti scary pogledati samo neki film za koji znaš da je iluzija iza ekrana (još ako solo gledaš) …hebote, kad se sjetim koliko je bilo strašno posjećivati taj astral…za koji sam također smatrao da je iluzija, ali hebena 3D fantastično-realistična iluzuja.
Ali želja je jednostavno bila tolika da sam se prilikom svakog odvajanja suočavao valjda sa najvećim strahom u životu. Svakako je s vremenom bilo manje strašno…ali prva odvajanja su mi bila “top level straha”
Sjećam se da sam čitao po forumima da se neki (koji također pokušavaju astralnu) …ne uspiju do kraja odvojiti jer ne mogu izdržati taj strah…
To nisam nikad primjetio. Ali vjerujem da tamo ono što želiš primjetiti i primjetiš. Tako je nastao taj konac kao zaštita ljudima da će se znati vratiti u tijelo. Mnogi ga spominju i vjeruju da ih on čuva
Ja se nisam bojao da ću zaglavit u astralu, čak mi se dopadala ta ideja xd. Nekako mi je djelovalo da ako mogu tamo zaglaviti, onda je to stvaran svijet…a bio sam spreman potratiti ovaj “zemaljski život” samo da saznam što ima veće od njega. I dan danas po tom pitanju nisam puno različit…
Neki koji me poznaju misle da sam “stvorio pakt sa nekim demonskim silama” …ja mislim da sam sa Božjim silama…ali i ako sam s demonskim, doslovice sam im predao sebe samo da saznam više o njima…
Kada sam doživljavao te astralne pustolovine, skoro nitko od tadasnjih vrsnjaka mi nije vjerovao u to. Nisam onda puno ni pricao.
Ono što danas prolazim…takodjer mi nitko ne može niti vjerovati…osim bliskijih ljudi koji me poznaju i koji podjele te neke događaje samnom…
Hebate, Kolumbo je morao biti odvažan otisnuti se na pučinu beskonačnog mora…kolika je to hrabrost i odvažnost? Još je morao dat sve od sebe da isposluje brod i posadu. To je bio poslovni poduhvat samo takav da bi u konačnici ugrozio svoj život i slijedio svoje snove…
Epa ja kažem…tako se živi! Tako se razotkriva magija ovog svijeta…
