Odlučio sam podijeliti jedno svoje iskustvo koje se desilo, rekao bih nedavno…iako je prošlo već velikih 12 godina od tada. Znači 2006-te godine i zbog tog iskustva vam ja dan danas ovoliko filozofiram. 
Pa eto, možda mrvicu bolje nakon ovoga shvatite kako je friki biti u mojoj koži.
Radi se o telekinezi i znam da će mnogima od vas ovo biti nevjerovatno i neprihvatljivo. Da budem iskren, i meni je dan danas teško prihvatljivo … mada su mi se u ovih 12 godina nanizala neka iskustva koja su mi samo potvrdila da je to tada zaista bila “magija” za naše koncepte shvaćanja realnosti.
No pravo pitanje je, što sam tada vjerovao kada sam to radio?
Pa…vjerovao sam i tada da je telekineza, jer sam imao jake razloge tako vjerovati i potrudit ću ih se objasniti.
Znači, mnogi će od vas misliti da je to nekakav vjetrić koji se igra sa tim papirićem…
…mogao bi biti dah iz mojih usta
…oni malo fizikalno potkovani će vjerovatno misliti da toplina ruku stvara vertikalnu struju zraka koja rotira papirić…
Priča ide ovako, a onda zaključite što želite…
Prvi dan.
Krenuo sam ja tako kao kreten nadobudno buljiti u taj papirić (ni sam nisam vjerovao da sam toliko spaljen da to idem pokušati) … odmah sam zauzeo taj stav rukama koji pretežno radim i na videu. No papirić se nije mrdnuo prvih 5 sati mog buljenja u njega. Bio je fiksiran kao kamen.
Dobro, ne baš ko kamen…povremeno bi ga dotakao moj dah i dočarao mi tako da to ipak nije kamen…da je to lagani lepršavi papirić kojem tako malo fali da krene…
No svaki moj dah bi napravio samo to…mrvicu zaljuljao taj paprić, možda ga milimetar i zarotirao.
A ja sam nadobudno vjerovao: “Uf, ovaj milimetar pomaka je možda zbog telekineze…a ne mog daha.”
I tako prođe prvi dan, napravio sam pomak od jednog milimetra i svjesno lagao sam sebe da je to možda bila telekineza…
Drugi dan je bilo slično kao prvi. Doduše, ponekada bi zaredao dva tri daha za redom…pa bi se desio pomak od čak dva milimetra. Opet prođe 5 sati mog buljenja i ja sam sa ta dva milimetra pomaka osjećao neki napredak.
Treći dan sam već mogao spajati te milimetre pomaka i dobiti nešto što je ličilo na rotaciju. To je bila toliko spora rotacija puna prekida da se teško i zvala rotacija… i svakome bi to izgledalo da se radi o nekakvom poremećaju vjetra u sobi koji lagano gurka taj papirić …ali meni je to već bio vidljiv napredak. Mada sam i dalje osjećao da je to sve moj dah koji me zahebava i stavlja u iliziju nekakve telekineze.
Ali nastavio sam i četvrti i peti dan i šesti dan…i svakim danom sam napredovao. Dobio sam stvarno nešto što je ličilo na rotaciju, ali sam i dalje osjećao da je to moj dah.
Ali opet mi nije bilo jasno, kako moj dah napreduje sa guranjem tog papirića. Nije da sam se trudio disati i varati sebe …a papirić svakim danom ide bolje i bolje. (Iako da bude jasno, još uvijek sam bio na rotaciji brzine puža)
I drugu stvar koju sam tu već osjetio, svaki sljedeći dan kada bi počeo sa vježbom…bio sam “na početku”.
Hoću reći, sa svakim novim danom je papirić zauzimao onu svoju formu iz prvog dana, kao da bi mi rekao: “Ja sam kamen, neću da se mrdnem”.
No za razliku od prvog dana, trebao sam manje vremena da ga izbacim iz tog stanja “kamena”.
I svakim sljedećim danom sam trebao manje i manje vremena da papirić prestane biti kamen i da nekako reagira na mene. Štoviše, čim bi reagirao na mene…gotovo momentalno bi napredovali do razine koju smo imali prethodnog dana… i onda bi od te točke lagano dalje napredovali.
Taj uzorak koji se ponavljao iz dana u dan mi je davao nadu da se ne radi samo o mom dahu…nego da tu nečega stvarno ima. Taj uzorak je neodoljivo posjećao na krivulju učenja bilo koje nove vještine.
Druga stvar, kako sam napredovao …tako je rasla i konekcija između mene i papirića. Prvih dana su ti milimetarski pomaci nailazili slučajno i neočekivano, baš kao poremećaji iz zraka…no s vremenom sam osjećao tu konekciju da se papirić miče onako kako uspijevam postići taj misaoni pokus otklonjen sumnji…
Uglavnom, tamo neki sedmi osmi dan sam odlučio sa sigurnošću saznati da li se radi o mom dahu ili ne.
Stavio sam kapu preko usta i krenuo buljiti u papirić. Papirić je opet postao kamen i ja sam opet buljio u njega gotovo 5 sati kao prvog dana bez nekih uspjeha.
No s vremenom sam i sa kapom napredovao i vratio se na istu razinu gdje sam bio i bez kape. To je već bio za mene čvrsti dokaz da se ne radi o dahu…i kasnije sam mogao gotovo slično vrtiti i sa kapom preko usta i bez kape.
Uglavnom, nakon te točke sam samo praksao praksao praksao…i u konačnici došao do brzine rotacije koju ćete moći vidjeti na videu.
Doduše, zanimljiva činjenica je da kada sam i prvi puta postavio kameru…isto sam imao scenu da se papirić fiksirao kao kamen i da mi je trebalo barem jedno nekoliko sati da prihvatim da ću ga moći vrtiti i pred kamerom.
Slično se dešavalo i kada sam pokušao pokazati nekome uživo.
Uglavnom, ja koji sam prošao taj proces napredovanja iz dana u dan…jednostavno nisam mogao prihvatiti da bi to bio neki vjetar koji je dao takvu karakteristiku ponašanja tom papiriću.
Evo filmić, tu se vidi maksimalna brzina i kontinuiranost koju sam postigao …i ima par zanimljivih detalja koje ću protumačiti:
0.53 - kada dižem ruke, pokušavam zaustaviti papirić. Doduše, u tom momentu mi ne uspijeva. To je bilo jedno jako zanimljivo ponašanje papirića, ako bi ga duže vrtio i u potpunosti se navikao na rotaciju…onda bi zapravo rotacija išla bez ikakvog mentalnog napora, a za zaustavljanje sam se morao “naprezati”.
1.10 - imam drugi pristup za vizualizaciju rotacije. Zamišljao sam kako mi je prst magnetičan i mogao sam tako gurati ili privlačiti papirić. Vidi se na filmiću da nekada prethodim kraku…kao da ga vučem. Nekada ga kao potiskujem…
Ovo mi se uglavnom pokazala vrlo moćna vizualizacija i s njom sam razbijao momente kada bi se papirić ukopao kao kamen. Jednostavno sam nasilno išao na papri koji bi bio ukopan kao kamen, i ako treba …zaista bi ga malo i kvrcnuo da razbijem tu iluziju da je fiksiran kao kamen… Radilo je super.
1.30. Ista vizualizacija, možete primjetiti da ovdje sada nema prisutne druge ruke …tako da ovo također razbija iluziju da je nužno da držim ruke u tom klasičnom položaju u kojem najčešće držim.
1.43. Tu se vidi kako mi klasična vizualizacija šteka, ali magnetični prst izvlači situaciju.
2.09. Grimasa ustima hoće reći da disanje nema nikakve veze sa scenom koja se dešava.
U nastavku stavljam i kapu na usta da pokažem da se ne radi o dahu iz usta. Mada bilo bi suludo takvu brzu i kontinuiranu rotaciju objašnjavati dahom. Dah me mučio samo u početku dok sam bio na prvim pomacima koji su zaista ličili na poremećaje zbog daha, heh. Vjerovatno su i bili, čudan put je razbijanja naših vjerovanja/iluzija.
2.20 - 3.35 vrtim ga poprilično dugo i opet dolazim do toga da ga nije lako zaustaviti nakon tako poduže rotacije. Nadam se da primjećujete nakon 3.35 sav taj uloženi napor u zaustavljanje. Ono, na 4.07 kad se čini da je već stajo…otima se i biježi, hehe…i tek nakon 20 sekundi je konačno ukroćen.
Dodao bi još da to nije nešto što mogu “samo ja”. Prijatelji koji su imali volje su također uspjeli. I to puno lakše nego ja. Vjerovatno je njihova prednost bila što su mogli mene vidjeti uživo i tako lakše prihvatiti da je moguće…a onda lakše i ostvariti.
Uživajte:
