Originalna objava: Perfekcionizam – u nesavršenom svijetu nemojte se truditi biti savršeni - GeeK.hr
Je li perfekcionizam pozitivna ili negativna osobina ljudi? Isplati li se biti perfekcionist u procesu razvoja digitalnih projekata? Zašto je perfekcionizam jedan od najboljih načina kako potrošiti vrijeme bez povećanja rezultata? Perfekcionizam je mnogima jedna od najčvršćih, ali i najproblematičnijih osobina u životu. Činjenica je da mnogi ljudi žele biti savršeni – kako za sebe,…
1 Like
Po mom iskustvu apsolutni perfekcionizma u svom poslu tek trebam vidjeti jer takav je posao da svaki tjedan, mjesec je već drugo naj.
Skoro savršeno rekao bih, se isplati kada imate klijenta koji to cijeni, i koji ima potencijalno razumijevanje u taj posao da kaže ovo je savršeno.
Sve ostalo radi sebe je plus, da se napravi savršeno, no teret je pogotovo Ko to netko ne zna cijeniti.
Trudim se svima napraviti maksimu što plate i malo extra no im ekipe da neke stavke koje napraviš i ponosan si na to niti ćeš dobiti pohvalu niti neku extra lovu. Pa eto samo rijetkima .
Preferiram perfekcionizam uvijek kad radim za nekoga jer sam pomalo kontrol freak, ali zato trudim se raditi samo sa ljudima koji cijene moje znanje i taj rad.
Rekao bih osvrt na odličnu temu jer su mnogi u zabludi da je dobro što su perfekcionisti. (I sam sam bio taj)
Treba svakako znati biti umjeren, jer jedna krajnost je perfekcionizam, no postoji i druga krajnost koja jednako tako nije dobra.
Moj stari mi je zanimljivim riječima dočarao te dvije krajnosti, kaže:
Imamo ljude koji znaju sve o ničemu i one druge koji znaju o svemu, ali ništa.
Obje varijante očito ne valjaju.
1 Like
Pa no iskoristi znanje koliko možeš no nemoj biti Cliff Clavine ili ti prodavač magle.
Nisam mislio na to kako će se netko prodati…tj. kako će nastupati prema klijentima…nego mislim na općenito kako netko nastupa prema samom sebi. (po ovom pitanju perfekcionizma)
Članak spominje jednu krajnost, ja sam se čisto osvrnuo da postoji i druga… a da je naš zadatak naći optimum između tih dviju krajnosti.
Znači s jedne strane krajnosti su osobe koje će ući full duboko u materiju kojom se bave. Preduboko.
Oni će doduše o toj materiji naučiti enormno puno, ali nauštrb toga znači da se bave sa enormno malo materije. Ili kako reče moj stari … oni znaju SVE, ali o NIČEMU.
Druga pak krajnost su osobe koje će ofrlje i preplitko ući u neku materiju i već će trčati dalje. Takva osoba će zaista prostudirati enormno različitih materija, ali realno o niti jednoj neće stići naučiti ništa korisnoga. Ili kako reče moj stari…to su ljudi koji znaju o SVEMU, ali NIŠTA.
Ovo se ne odnosi samo na to kako nastupamo prema klijentima, ovo se može odnositi na bilo koji aspekt života kako nastupamo “prema sebi” kada se nečim bavimo.
Ne znači nužno da ista osoba ulazi u sve čime se bavi prepovršno ili u sve preduboko … za svaki aspekt bavljenja mi odlučujemo koliko ćemo našeg fokusa, našeg vremena posvetiti toj stvari.
Doduše, ako netko “boluje” od traljavosti ili perfekcionizma, može biti da više manje slično nastupa svakom aspketu.
Na kraju krajeva, svi imamo 24h na dan i mislim da je ključna stvar koja nas razlikuje, je naše odlučivanje koliko ćemo čemu posvetiti fokusa. To je naš glavni strateški posao unutar ovog tijela … konstantno odlučivati tko/što će dobiti koliko naše pažnje.
Odabrati idealno između beskonačno nijanski sive boje zaista nije lak zadatak… ali zato barem treba bježati glavom bez obzira od spomenute dvije krajnosti koje nikako ne mogu biti zdrave.