Uglavnom mi svi daju epitet luđaka…a pošto smatram da nisam uopće lud, nego poprilično staložen i proračunat…evo malo filozofije na tu temu…
Ovdje se radi o vjerovanju u svoj unutarnji glas…ako mi on objasni da je nešto moguće i prihvatljivo…ako to ok argumentira, ja se zapravo osjećam jako tužnim ako ga ne poslušam.
S druge strane, ako vjerujem sam sebi…sreći nema kraja. Mislim da je to tako snažan putokaz u životu…samo slijediti radost i nema brige.
Čak i u najgorem scenariju, opet nam ostaje opcija da ubuduće slijedimo put koji je radostan…i život ekšuali uvijek mora biti radostan. :D. Kako jednostavno, kada nebi imali predrasude i strahove oko onoga što nas čini radosnima.
Uglavnom, nakon što sam pogledao prvi puta s mosta…nije mi baš nešto uvjerljivo pao skok na pamet. Rijeka je izgledala tako divlje brza, nikoga u njoj… a visina tako zastrašujuća…i da nešto najmanje pođe po zlu …nestadoh ja ispod površine…
No tokom dana mi je priča postajala sve prihvatljivija i prihvatljivija…što sam više razmišljao o mogućnostima kako bi se mogao osigurati. Što je ideja skoka postajala prihvatljivija, ja sam bio tužniji jer sam ranijom odlukom mislio da neće od skoka biti ništa.
U jednom momentu shvatih da zaista nema razloga da ne skačem…i od momenta kada sam odlučio da ću idući dan skočiti…entuzijazmu nije bilo kraja. Večer je postala tako divna uz pozitivno napeto isčekivanje sljedećeg dana. Doduše, do 05.00 oka nisam sklopio…ali sam i dalje ujutro bio dovoljno fresh i samopouzdan. Krevet je bio mokar koliko sam se iznojio od isčekivanja. 
I nakon što smo uspješno pronašli lokalnu ekipu koja održava tu tradiciju i s njima poduzeli određene pripreme za skok i mjere opreza …došlo je konačno vrijeme i za skok.
Dok sam stajao na mostu spreman za skok i kada mi je postalo jasno da ću zaista skočiti i da me više ništa ne može zaustaviti…nikakav strah, nikakva dvojba…od sreće su mi krenule suze radosnice. Koje sam doduše suzdržavao koliko je išlo da ne pomisle ovi okolo mene da plačem od straha
Stoga zaključak napisanog bi bilo valjda: “Sreća je jasan indikator da li djelujemo onako kako i mislimo. Osoba koja djeluje drugačije od onog kako razmišlja, ne može biti sretna.”
Ponekada su nam očito nametnuti veliki strahovi da bi suočavanjem sa tim strahovima zaista pokazali da stojimo iza onog što mislimo.
I sada se vraćam na početak priče…u ovom slučaju se ne smatram nešto posebno ludim, jer sam u potpunosti vjerovao da nema što poći po zlu dok sam sve izanalizirao uzduž i poprijeko. I nisam o tome baš počeo razmišljati dan prije…nego već osam godina želim skočiti sa 20+ metara…i u tih osam godina se skupilo i ponešto iskustva na visinama do 15m.
So…finally, dreams come true