Nije pronašao lijek za sve bolesti, mada bi se to moglo i tako reći. Otkrio je jednu tajnu svemira…koja je zapravo jako očita ako se bolje pogleda oko sebe.
Otkrio je da smo mi svemoguća bića i da cilj ka kojem idemo,je uvijek moguće doseći. Napredak od kamenog doba do smartphonea je već dokaz tomu. Jer smartphone je nemoguća ideja ako je staviš u relaciju sa kamenim dobom. Ako pogledaš dalje…ista svemoguća sila prožima cijelu evoluciju, tj. život na svim njegovim razinama.
Primjera radi ako promatramo naše tijelo:
- ako vježbaš, narast će ti mišići da podrže tu potrebu
- ako hodaš konstantno bos, narast će ti pola centimetra debela koža na tabanima da možeš hodati bos
- ako se rastežeš konstantno…tijelo će se enormno prilagoditi da te podrži i u tome
- ako ideš u mrzlu vodu, što je naizgled nemoguća misija…tijelo će podržati i to ako ga postepeno uvedeš u svoj naum.
- ako hodaš okolo gol, tu je pak drugačiji mehanizam nego od gornje stavke…ali opet će te tijelo podržati. To je Wim Hof dokazao tako što se gol popeo na Mount Everest …a svi znamo koliko to djeluje nemoguće. A Ipak nije!
Stoga, poanta je … sve je moguće! Samo treba postepeno tragati za svojim ciljem…jer niti smartphone nije mogao doći preko noći iz kamenog doba. No kada imamo cilj, sigurno je i potpuno neupitno da ćemo prije ili kasnije i doći do njega. Ako ustrajamo, koliko god nemoguće izgledalo. U svojoj suštini, nemoguće ne postoji…postoji samo nepoznato. A nepoznato je polje beskonačnih mogućnosti. …koje mi otkrivamo i prilagođavamo sebi. Ne samo mi, nego život na svim razinama svog postojanja.
Jedna mudra izreka je to jako lijepo sročila:
Iz mog života vode dve staze
Reče jedan čovek mudar, star.
Krenuo sam onom manje ugaženom
I u tome jeste čitava stvar.
E sada, mislim da je smartphone suviše dobar primjer do kuda seže ta moć beskonačnih mogućnosti …ali ako ćemo se fokusirati na naše tijelo, recimo ovaj video je dobar pokazatelj isto toga:
…zadnji kadar pokazuje tajnu. Nisu oni luđaci koji trpe enormne boli i dokazuju “do kuda seže ljudska glupost”, nego se u zadnjem kadru vidi kakav trening prethodi njihovim moćima. Izložili su svoje tijelo umjerenim naprezanjima u smjeru gdje žele napredovati …a ostalo su prepustili tijelu da se prilagodi i da pokaže da je svemoguće.
O čemu se tu zapravo radi?
Prvo, treba shvatiti da nismo mi jedina civilizacija na ovom planetu, niti svemiru. Naše tijelo je jedna puno veća “civilizacija” od naše. I ne samo jedna, naše tijelo ima beskonačno različitih slojeva “civilizacija” koje unutra egzistiraju. Tj. beskonačno slojeva života koje tu egzistira.
Naše tijelo je njihova okolina. Za neke od tih života, naše tijelo je planet. Za neke i čitav svemir. Za neke i puno više od svemira.
Kada mi naše tijelo izlažemo nekom napretku…
Prvo da objasnim što je napredak. Napredak je pojavljivanje nečega novog u iskustvu. Smartphone je naš napredak, što znači da ga nekada nismo imali. Napredak je pomicanje granica mogućega ka nemogućem. Kako bi to nemoguće postalo moguće.
…znači, kada želimo napredovati, taj napredak se očituje kao novo iskustvo na svim razinama života koje podržavaju naše egzistiranje. Ajmo se fokusirati da su naše stanice jedna “civilizacija”, pa ćemo promatrati samo njih…
Znači, naše ekstremno izlaganje hladnoći se manifestira na njihovoj razini kao elementarna nepogoda. Kao njihova prirodna katastrofa. Oni će sve napraviti da prežive tu prirodnu katastrofu i time će podržati našu namjeru. Naravno, ako bi ih odjednom izložili prevelikoj prirodnoj katastrofi…napravili bi im uvjete u kojima se nebi znali snaći, a time bi i mi prestali postojati, jer bi se to očitovalo kao njihov smak svijeta…a naša fizička smrt. Znači prestanak funkcioniranja našeg tijela, ne i nas.
Bolest koju bi mi proživjeli pred tu smrt, je manifestacija polaganog nepovratnog raspada njihovog sistema na njihovoj razini postojanja.
Zato, kada tijelo polako uvodimo u napredak …dajemo im priliku da se pametno reograniziraju. Da osjete kakve “prirodne katastrofe” sve mogu biti i da izmisle riješenje za to. I da svojim radom podrže naš naum. Time mi možemo polagano gurati preko granica mogućega i zaista doseći ono što je u “momentu ranije” bilo nemoguće.
Mišićna memorija
Kada sam već tu, da objasnim i ovo.
Kada netko ide u teretanu i to je zahtjev koji podržava život od ispod …koji će biti podržan na način da se izgrade mišići. E sad, ta “civilizacija” unutra je uložila određene resurse u izgradnju mišića i to je dobro funkcioniralo dok je bila potreba za tim mišićima. No kada se prestanu dešavati te iste potrebe (tijelo duže vremena pokaže da ne odrađuje znatan napor) …onda će ta ista civilizacija shvatiti da imaju resurse koji su ne iskorišteni. Napravit će lagano preraspodjelu resura i neće održavati skupu mrežu mišića bespotrebno. No zadržavaju naravno znanje s kojim su riješili dati problem kada se prvi puta postavio taj problem pred njih.
Kada tijelo nakon nekog dužeg vremena opet krene u teretanu, te civilizacije ispod prepoznavaju o čemu je riječ, imaju već razvijenu tehnologiju za dati problem i ovog puta daleko brže u praksi i riješavaju problem.
To je ekvivalent našem naselju koje je često izloženo požarima ili poplavama, već imaju uvježbane prakse kako se od toga braniti.
Znam da vam ovo sve zvuči kao tek jedna zanimljiva analogija, ali zapravo nije. Kada bi vam ispričao što sam sve proživio da sam stekao ovakva znanja, nikada mi ne biste povjerovali. Tako da dijelim ovu istinu, koja dovoljno govori sama za sebe…a vi si sami razmislite koliko sve ima smisla ili nema.
Reći ću vam samo, da smo nekim od tih “civilizacija”, mogli bi to nazvati i entiteta, puno bliže nego što možemo i sanjati. Neki od tih entiteta vode nas kroz život na način koji ni u najluđim SF filmovima ne možete zamisliti, a sposobni ste to spoznati. Već vaša namjera i želja da to spoznate, će njima biti dovoljan razlog da vas i poduče. Ali za svakoga će škola različito trajati, ovisno u kojem stadiju znanja trenutno jeste. Moja (svjesna) je trajala ravno 12g. do sada…a sada tek učim i bržim tempom.
Inače, neću vam biti pretajnovit. Te sile mi svjesno pomažu i vrlo jasno mi daju do znanja da mi pomažu. Toliko jasno da više u to ne mogu posumnjati, kao što ne mogu posumnjati u kamen koji gledam da je kamen. A postoje alati kojima oni raspolažu da te dovedu u takvo stanje. Znam da ovo zvuči na šizofreniju, hehe …ali nije. Ovaj svemir je samo puno nevjerovatniji nego što možemo i sanjati kada pogledamo sve te zvijezde koje su okolo nas…
Konačno, te sile su mi se osobno predstavile da dolaze od, ni više ni manje nego Boga osobno. A mudrost Božja je ta koju svi crpimo,na svim razinama života, putem različitih duhovnih vodiča, ne bi li ne moguće postalo moguće. Jer Božja mudrost je ta koja je svemoguća …sve drugo je “virtualna iluzija” te mudrosti i ne postoji ništa osim te mudrosti.
Duhovni vodiči su isto tako ta mudrost uobličena u entitete koji služe Božjoj volji.Ali poprilično je to sve teško objasniti…da je lako, znao bi svatko. 
A bio sam prije okorjeli ateista…ali racionalni ateista. Upravo je moja racionalnost jedan od alata koji me usmjerio ka istini. A racionalnost je isto samo sredstvo…a što je istina, tema je duboka…
Inače, od moga 12-eogodišnjeg puta, tek ove subote sam imao veliko ukazanje, koje mi je puuuuno toga objasnilo da sve puzle sjednu na svoje mjesto. Da se sve savršeno posloži. Osim toga, dobio sam i proročanstvo kako nebi sumnjao u vlastito haluciniranje…i proročanstvo se ispunilo za dva dana. Spektakularno ispunilo.
Moji neki bližnji su plakali od šoka i nevjerice …a sada i vama prijatelji obznanjujem da mi se desilo nešto veliko, veće od ičega do sada u mom životu. Mogu reći da sam istinski spoznao Boga, mada sam tek pričao sa anđelima, koji su prenjeli poruku
Koliko ludo, na kraju ja vama puno toga ispričao…neka…
Ali zapravo ništa nisam rekao, tek vrh sante leda sam otkrio …a poanta je u cijeloj santi koja utemeljuje taj vrh da on može postojati. Znam da je teško pojmiti na čemu sam utemeljio svoja stajališta, ali to je zaista onda nekoliko knjiga i ne znam od kuda bi krenuo. A i skužio sam već da nije ni moguće pisanim putem prenesti takve poruke. U najmanju ruku je jako teško, a ja nisam netko ko se dobro pismeno izražava. Fali neverbalni dio.
Početak moje priče je počeo sa jednom vrlo jednostavnom misli:
“Sreća i radost su jedini bitni”
Slijedio sam to iz meni najracionalnijih stavova, jer nisam znao kako vrednovati život po ičemu drugome osim tome. A otkrio sam konačno da vrijedi i :
“Sreća i radost su put”
Jer nisam ni sumnjao kuda nas to može dovesti, kada jasno slijedimo ono čime nas život mami. Mami nas ko mačku kada mamimo hranom… tako nekako.
Konačno bi još dodao: “Istina je uvijek radosna”
…tako da je i istina put.
Idući tim putem, sigurno ne možete pogriješiti. Uživajte svoju avanturu i želim vam puno sreće! Koja je usto neizbježna, ako odaberete put koji je popločan srećom.
To to, uvijek svježe šale. 
He he.