Kad si već otvorio ovo pitanje, dodat ću još jednu stvar. Ovo gore sam bio kratak s mobitela.
…znači nešto što sam relativno svježe naučio. (Unatrag dvije godine)
Znači prije sam bio poprilični perfekcionista…u sve bi se zadubljivao i gadilo bi mi se ako bi išta iza sebe ostavio “neuredno”. Unatoč tome sam i dalje vidio sve užasnim što sam napravio i samo sam težio da bude još bolje. To je valjda i uzrok perfekcionizma …nikada nisi zadovoljan sa sobom i želiš još i bolje.
U životu sam tako podosta toga naučio, ali konkretno uspješnih stvari sam napravio malo do gotovo ništa. Ok, naučio sam i bio sam svjestan da je to faza učenja i svjesno sam živio na “kruhu i vodi” ulagajući u sebe. Računajući da se to dugoročno isplati.
Zatim je ponestalo i kruha i vode i bila je sila da se negdje zaposlim.
Ne znam dal bi ikad se na to odlučio da nije nestalo kruha i vode…u životu bi valjda istrunuo u svom perfekcionizmu, ne radeći konkretne stvari.
Ispada da mi se znanje super isplatilo i primaju me gdje god (iako je bila poprilična depresija i strah od toga da nakon toliko godina neću biti kompatibilan sa svojim znanjem u ono što IT tržište traži)
Odabirem firmu koja ima najjače prihode i jedna je od top IT u HR …očekujem da ću iz svoje neuredne okoline (pošto sam se vidio daleko od savršenstva) uletiti u ono top super uređenu okolinu, da će sve biti po špagi kako sam zamišljao da bi stvari trebale biti.
Kada sam vidio kako firma funkcionira, ostato sam totalno zatečen i šokiran. Ono stani pani od neurednosti i nepoznavanja ikakve tehnologije …ma ono kaos i užas živi. Ali, za razliku od mene ta firma pravi milijone dobiti godišnje. I da ne spominjem da ju vode pomalo tupasti ljudi.
Tu sam se zapitao koji klinac??
Svojim propitkivanjem ubrzo saznanjem da je upravo tupavost jedna od dobrih predospozicija za postati uspješan. U svijetu vrlo često veliki bogataši, voditelji velikih firmi su tupasti ljudi. Slično u extremeu sportu, oni najgluplji su najjači vozači. Nameće se odgovor zašto je tome tako? Pa ti najgluplji ne vide opasnost i tako ne poznaju strah.
Pametni ljudi previše propitkuju, analziraju, proučavaju …i nikada zapravo ne krenu konretno. Dok tupasti ne vide koji problemi upoće mogu nastati…i samo krenu…nekako uvijek nešto iskembeljaju na najgori način…ali idu dalje…prodorni su. A svijet je dovoljno bogat mogućnostima da uvijek ponudi neko relativno jednostavno riješenje problema.
To me dovodi do zaključka da postoje dvije krajnosti ljudi. Znači, jedni su perfekcionisti koji se udubljuju maksimalno u materiju, drugi su suprotnost tome. Obje strane ne valjaju i mogli bi ih u njihovim krajnostima opisati na sljedeći način:
Prva skupina su ljudi koji znaju ama baš SVE, ali o NIČEMU.
Druga skupina su ljudi koji znaju o SVEMU, ali NIŠTA.
U životu je jako bitno znati odmjeravati da se ne približimo niti jednoj od tih krajnosti.
Ja se tako u životu unazad zadnje dvije godine trudim raditi ponekada dirty&quicky …jer sam to naučio od svojih šefova da ta metoda pali.
To je također moćan i prodoran alat koji ti daje vremena da se usmjeriš na ono što u tom momentu smatraš najvećim prioritetom.
Poštujem svakako i tvoje razmišljanje, ali čisto da vidiš da sam se itekako propitkivao o ovakvim stvarima i imam razloge sa kojim stojim iza svojih odluka .