To što pričaš je samo po sebi zagonetno, a mislim da se možemo složiti da kao rješenje jedne zagonetke ne možeš ponuditi drugu zagonetku. Time nisi ništa rješio, samo potvrdio da postoji zagonetka.
Inače što se tiče toga što spominješ, to je poznat problem i seže i dalje od bajki. Naučnici ne da ne znaju čemu služe piramide, nego ih dodatno muči zašto su ih različite kulture pravile.
Dalje od toga, arheološki pronalasci nam ukazuju da su različite kulture u slična vremena imale iste izume. Koliko to arheologija može precizno odrediti, ispada da su se ta vremena izuma poprilično blisko podudarala.
I to sve spada pod enigmu koju i sam spominješ. Bajke su poput izuma također nečim inspirirane i to im je zajednička točka. I to je ključ odgovora, inspiracija. To je zajednički objekt promatranja kojega su imale različite kulture i prema tome su navedene na iste izume.
Anđeli su mi govorili o tome, tako da znam pokoju više.
Poanta je da ideje uopće nisu “naše” kako to volimo misliti…bez obzira što pojedinac tu i tamo iznjedri neku genijalnu ideju.
Zamislimo drvo koje treba izrasti. To drvo će rađati cvjetove, a ideja o cvjetu postoji još dok je drvo sjemenka. (A i puno prije toga)
Drvo kako raste razvija mnogo stanica od kojih je svaka individua i nije predodređena što će biti. Kada se neke od tih stanica nađu u prilici da se razvijaju dalje u cvijet, one dobivaju taj poriv istovremeno iznutra i izvana. Izvana taj poriv dobivaju kroz dobre okolnosti da na tom djelu drveta nastane cvijet… a iznutra taj poriv dobivaju kroz biokemijske procese koje ih navode da se dalje razvijaju u cvijet. Te stanice nesvjesne cijelog drveta, čega su samo mali dio…mogle bi misliti kako su imale genijalnu ideju da kreiraju cvijet. No istovremeno tu genijalnu ideju da nastane cvijet je imalo mnoštvo stanica na različitom mjestu na drvetu. Zapravo svi oni koji su zbog okolnosti imali priliku postati cvijet, ali ideja o cvijetu je postojala puno prije njih.
Isto je sa nama ljudima.
Poriv izvana za neki izum je potreba sama po sebi. Svima je bio potreban kotač…svima je potrebno suđe…itd. Ili gledano u kontesktu nečega modernijega, “svima” je potrebna novčana transakcija sa jednog kraja planeta na drugi bez velike provizije. Svi smo znači uronjeni u istu potrebu…u iste probleme. A za rješenje tih problema je potrebna neka ideja. A ideje nam dolaze također iz vanjske inspiracije. Gdje smo svi opet bombadirani tim istim inspiracijama. Netko ovim, netko onim…kako se čiji život već kreće i kuda teži sa svojim fokusom.
I u određenom momentu pojedinac povezuje A+B = C, ili ti ga problem + insipracija = izum.
Za sam čin povezivanja A+B mu je potreban i taj unutarnji poriv da to zbroji…što će reći da se i unutar čovjeka trebaju pokrenuti određeni biokemijski procesi da mu kliker proradi u momentu kada već ima izvana servirane povoljne uvjete za nešto shvatiti.
I problem i inspiracija su dio okoline…tako da osoba koja je to povezala u izum je samo kanal unutar kojega se ta ideja manifestirala. A takvih kanala je uvijek puno i zato je nerijetko da upravo izum o kojem trenutno maštamo izumi tamo neka osoba na drugom kraju planete. (Pa si mi mislimo kako nam je ćopio genijalnu ideju pred nosom.)
I zato, to što si napisao ide u prilog svjetlosnim bićima. Jer primjeti, da bi nastale iste ideje, moraju postojati i zajednički objekti promatranja koji su vodili ka tim idejama.
E sad, kao što postoji plan o cvijetu prije same sjemenke drveta…tako postoji i plan razvoja našeg društva prije nego li je nas. Tu već igraju ulogu anđeli koji nas vode, koji su ključ spomenute inspiracije naših ideja. I naravno sam Bog koji je kreator svega pa i tih Anđela.
Mi nikada bez te sile vodilje nebi od kamena napravili tehnološka čuda koja imamo danas.
Isto tako, bez te sile vodilje se nikada nebi atomi grupirali i posložili u živu tvar. Šanse tome su ravne da grom pogodi smetlište i da iz smetlišta nikne ganc novi jumbo jet.
To je ujedno problem koji muči i nauku…jer znanstveno je jasno da sistem koji je prepušten sam sebi, da mu raste entropija. (Neuređenost)
Ili ti ga, to bi značilo ako pustimo stakleni prozor da se tumba bespućima servira, ono se može samo pri svakom kontaktu razbijati i s vremenom tvoriti sve manje i manje uređenu strukturu. Obratno ne ide…tj. ne možemo pustiti bespućima svemira krhotine prozora i očekivati da će se svremenom samo od sebe poslagivati u uređenu strukturu.
A svima je jasno da atomi koji se tumbaju svemirom da ih nešto konstantno uređuje, gdje smo i mi međuostalim posljedica toga uređivanja. “Nikli iz čistog kaosa bez ičije pomoći”, kako da ne.
I da se vratim. Poanta je da ideje nisu naše. Ideje su dio većeg plana. I zato se ideje rađaju paralelno u glavama različitih pojedinaca onda kada je stiglo njihovo vrijeme.
Jer kada je vrijeme da krenu rasti cvijetovi na drvetu, oni će rasti. Nisu tome samo zaslužne stanice koje se transformiraju u cvijeće.